Oni koji me znaju, znaju da sam reggaetonera de corazon <3
Dosad sam četiri reggaeton izvođača gledala uživo u Milanu (najbliže gdje ih se moglo vidjeti) i to redom: Daddy Yankee, Arcangel y Baby Rasta y Gringo.To je ukupno oko 3000 km, tri puta autom tamo i nazad od mjesta gdje živim. A da ne spominjem svađe koje sam zbog reggaetona imala s „anarho feministkinjama“… No, nije to poanta. Poanta je da se bilo što moglo naći u srazu između feminizma, seksa i slobode. A meni je na meti baš napad na reggaeton, iz gore spomenutih razloga.
Reggaeton je sadržajno šarolik glazbeni žanr (postoji romantični reggaeton, reggaeton za djecu, kršćanski reggaeton itd.), no onaj koji privlači očekivano najviše pažnje jest reggaeton sa seksualno eksplicitnim sadržajima.
Glazbene kritičare najviše smeta to što se dominantne teme reggaeton pjesama uglavnom tiču različitih kombinacija seksa, plesa i onog što izvođač govori o samom sebi – naravno, u superlativima. Zamjeraju mu pojednostavljenost i prikaz života u maniri „u se, na se i poda se“, bez neke dubokoumne poetike i „osviještenosti“. Zbog svojih (ne)dvosmislenih tekstova i popratnog plesa koji se zove perreo, često biva okarakteriziran kao vulgaran i agresivan, kao jedan od onih „mačističkih žanrova koji žene prikazuje kao objekte“. U Kolumbiji je tako osvanula dušebrižnička kampanja protiv reggaetona pod nazivom „Upotrijebi razum da te muzika ne bi degradirala“, koja targetira žene koje ne vide problem u njegovoj audio-vizualnoj eksplicitnosti. Nizom šokantnih fotografija poziva ih da „upotrijebe razum“ i razmisle o (doslovnom) značenju stihova pojedinih pjesama kako bi u njima prepoznale „uvrede koje žene trpe zbog reggaetona“: OSJEĆAŠ LI ŠTO ČUJEŠ?
Evo ja ću upotrijebiti razum i prokomentirati navedenu kampanju u cilju da ovaj primjer posluži kao referenca za prepoznavanje sličnih tendencija kod nas.
Patroniziranje žena
Tržišni uspjeh reggaetona govori o njegovoj popularnosti i prihvaćenosti. Žene vole reggaeton i vole perreo. Ne sve žene, ali puno njih da. Kampanje protiv reggaetona moralistički se postavljaju prema osobnim preferencijama te nisu usmjerene na stvarne probleme niti nude učinkovita rješenja. Osuđivanjem osobnih preferencija žena negira se njihovo pravo na samoodređenje.
Paradoksalno je da kampanja koja se protivi prikazivanju žena na degradirajući način čini to upravo na način da ih degradira. Patroniziranjem žena i dovođenjem u pitanje njihovih osobnih izbora šalje im se poruka da nisu sposobne samostalno odlučivati o vlastitom životu niti se nositi s posljedicama svojih odluka, što ih degradira više od bilo koje poruke koju (depersonalizirani) stihovi neke (reggaeton) pjesme mogu sadržavati.
Gotovo sam sigurna da inicijatorica kampanje ne bi dovodila u pitanje odluke drugih žena da npr. financijski podrže njezin projekt niti im sugerirala da razmisle na koje bi sve načine bi mogle korisnije utroštiti novac kako ne bi „degradirale“ iznos svog bankovnog računa.
Štetnost za društvo
Takve kampanje koje imaju za cilj ukinuti ili ograničiti razne pojave obično impliciraju njihovu štetnost za društvo. No, da bi takve kampanje bile opravdane, štetnost nije dovoljno implicirati, treba ju dokazati. Bez postojanja nekog objektivnog kriterija, subjektivne interpretacije jedne osobe nisu ništa meritornije od subjektivnih interpretacija druge osobe koja se s njom ne slaže. Kada su emocije kriterij, onda su svi u pravu, a to je vrlo sklizak teren.
Kampanje koje ne mogu dokazati štetnost onoga protiv čega se bore (npr. kampanje protiv glazbenih žanrova, reklama, festivala i sl.) često su tzv. „red herring“ kampanje kojima se odvlači pozornost od onog što je stvarni pozadinski motiv. Takve kampanje motivirane su moralnim subjektivizmom svojih protagonista odnosno njihovom nespremnošću da se suoče s aspektima vlastite ličnosti koji su im neprihvatljivi. Nametanje vlastitih subjektivnih interpretacija kao da se radi o nekom objektivnom standardu nije ništa drugo nego pokušaj da se bez neophodnog suočavanja s realitetom uklone pojave koje stvaraju prijetnju egu i izazivaju anksioznost; ne uzimajući pritom u obzir autonomiju i vrijednosni integritet drugih ljudi, drugačijih ega. Da ne kažem: čudnih ljudi, čudnih ega. 🙂
Facts before fiction
Tvrdnja da stihovi reggaeton pjesama vrijeđaju žene nije istinita. Žene nisu homogena skupina pa tako ne postoji ni univerzalni konsenzus svih žena (i onih koji se smatraju ženama) oko toga što je uvredljivo. Ako se na iste stihove neke žene uvrijede, a neke ne, koliko je opravdano tvrditi da su uvredljivi za žene općenito? I koliko je na temelju toga opravdano pozivati na mjere s tendencijom praktičnog implementiranja takvog stava kao mandatornog i za one koji ga ne dijele?
Uvrijeđenost kao kriterij
Uvrijeđenost je subjektivan osjećaj izazvan vlastitom jedinstvenom interpretacijom na osnovi vlastitog jedinstvenog iskustva. Smatrati nešto uvredljivim legitimno je, no osoba bi u najmanju ruku morala biti svjesna da nisu stihovi uvijedili NJU, nego se ONA uvrijedila na stihove. Nismo samo pasivni primatelji sadržaja, nego ga aktivno interpretiramo i donosimo odluke. Zahtijevati da ono što je nama uvredljivo bude uvredljivo svima znači negirati sustav vrijednosti i pravo drugih na samoodređenje.
Uvrijeđenost nije objektivan kriterij. Osoba se može uvrijediti na stihove kao što se može uvrijediti na bilo što. Dovoljno je da zaključi kako se stihovi odnose na nju. Nije li to pomalo pretenciozno?
Pjesme nisu nešto realno i opipljivo. Odvijaju se u sferi zamišljanja i praktički ne postoje izvan mentalnih predodžbi osobe u čijem su trenutnom fokusu i koja ih u tom trenutku interpretira na svoj jedinstven način. Svaka osoba u svakom trenutku ima izbor hoće li joj određeni stihovi biti u fokusu i kako će ih interpretirati. Getting offended is how mediocre empower themselves. U slučaju kampanje protiv reggaetona učinjen je svjestan odabir stavljanja određenih pjesama u fokus te njihovog vizualnog interpretiranja na zlonamjeran način, tendenciozno lišen bilo kakve metaforičnosti. Stih “da si čavao, a ja čekić, htio bih te zakucati” prikazan je kao pribijanje na zid, a stih “sviđa joj se da joj ga da tvrdo i da ju pojede” kao kanibalizam.
Nametanje vlastite, „službene“ interpretacije seksualnih aluzija kroz bukvalan vizualni prikaz može značiti samo dvije stvari – ili krajnju tendencioznost ili krajnju nemaštovitost.
Seksizam
Seksizam kao takav ne govori ništa o ženama i muškarcima kojima je usmjeren, niti o ženama i muškarcima općenito. Govori isključivo o mentalnom sklopu osoba koje na takav način kategoriziraju ljude.
Također, puno govori i o osobama koje ga pronalaze u svemu oko sebe. Pogotovo o onima koji za prijavljivanje “seksizma” dobivaju plaću iz proračuna – i to sa zadatkom kategoriziranja sadržaja po intenzitetu butt hurta, uz izostanak bilo kakvog objektivnog kriterija.
Dobar primjer za to je porečki Centar za građanske inicijative, čija protagonistica u pokušaju da opravda razloge za maltretiranje lokalnog poduzetnika demonstrira očekivano nisku razinu kritičkog mišljenja i logičkog zaključivanja. Upotrijebila je screenshot mog komentara naivno misleći da je u nastavku teksta uspjela dati odgovor na pitanje koje sam postavila.
There are serious issues in regard to sexism. You know what happens when you do irresponsible things like call everything sexism? You degrade the term and do serious harm to your cause and any meaningful discussion. You can’t say damn near every word of criticism is sexism and expect to be taken seriously when there might actually be a case of someone being sexist.
– Marianne Copenhaver (Libertarian Girl)
Sloboda (umjetničkog) izražavanja
Reggaeton je realističan. Govori o svakodnevnim događajima, međuljudskim odnosima, emocionalnoj dinamici. On je skrovište emocionalnog života i pozornica za emocionalnu dramu. Reggaeton habla de la vida real.
Jedan od najpopularnijih reggaeton artista, Daddy Yankee, često je prozivan za objektivizaciju i vrijeđanje žena. Iako u svojim pjesmama opisuje različite tipove žena (žene koje su ga izdale i povrijedile, žene koje poštuje i divi im se itd.), feministkinje mu žele nametnuti izbor da o svim ženama pjeva ili „pozitivno“ (čitaj: u skladu s njihovim predodžbama) ili da uopće ne pjeva. Inzistirajući na vlastitom moralnom subjektivizmu, žele mu oduzeti slobodu umjetničkog izražavanja, grubo zadirući u njegovu emocionalnu dinamiku kako bi da ga spriječile da vlastita životna iskustva koristi kao inspiraciju na način na koji to želi.
Ako ne znate tko je Daddy Yankee, nije ni važno. It’s Latin thing <3 pa se valjda neke žene tako snažno identificiraju s njegovim pjesmama da imaju osjećaj da se obraća upravo njima – i tako nastanu ranije spomenuti nesporazumi. 🙂
Državna opresija reggaetona kroz zabranu seksualno eksplicitne glazbe
Ako se pitate gdje feministkinje nalaze inspiraciju za takvu borbu s vjetrenjačama, jedan od odgovora mogao bi biti Kuba. Viva la retardación!
In 2011 the Cuban state denounced reggaeton as degenerate, directed reduced “low-profile” airplay of the genre (but did not ban it entirely) and banned the megahit Chupi Chupi by Osmani García, characterizing its description of sex as “the sort which a prostitute would carry out”. In December 2012, the Cuban government officially banned sexually explicit reggaeton songs and music videos from radio and television. (Wikipedia)
Zabranjeni video “Chupi Chupi” možete pogledati na ovom linku [WARNING (+18)]
Pravobraniteljica upozorava: Sklonite djecu iz prostorije prije gledanja ovog spota! 😀
Emocionalna dinamika
Osim u svrhu zabave, što je prilično samoevidentno, postoji i manje očita funkcija takve glazbe. Ona služi tome da bi se unutar sigurnog konteksta plesnog podija proradila seksualna i agresivna dinamika. Da vas netko pita što vas uzbuđuje, ne biste predugo razmišljali u potrazi za odgovorima. No, da vas netko pita zašto vas baš to uzbuđuje (ili zašto vas nešto drugo ne uzbuđuje), koliko god dugo razmišljali ne biste mogli biti sigurni u odgovor. Emocionalna dinamika nije podložna jednoznačnoj interpretaciji pa se na osnovi emocionalne dinamike ne mogu ni donositi univerzalni principi. Ukratko: Stay the fuck out of other people’s emotional dynamics!
Jednako tako, govoriti o muškom objektiviziranju žena besmisleno je. Ne percipiramo direktno jedni druge, nego to činimo formiranjem mentalnih predodžbi objekata iz okoline. Posebno isticati objektivizaciju žena nema smisla jer, tehnički gledano, sve oko nas su objekti i svi mi smo objekti.
I za kraj, pozdravljam vas uz pure hotness, Carolinu Mestrovic, naše gore list! Calienteeee! <3
🙂
***
P.S. Svojedobno sam napisala i kratki osvrt na kritiku pjesme “Nirvana”, Jelene Rozge, pod naslovom: Zašto je napad na lakonotne umotvorine Vjekoslave Huljić pucanj u prazno (i zašto je neproduktivno raspravljati o tome “što je pjesnik htio reći” kada su u pitanju umjetnost i estrada) pa koga zanima može pročitati ovdje.