U utorak, 11. 2. 2025. prisustvovala sam predavanju Politička ekonomija Argentine i fenomen Javiera Mileia, argentinskog profesora imena Gerardo della Paolera, kojeg je ugostio Ekonomski fakultet u Rijeci.
Nisam apriori guglala o kome se radi kako bih se bez predrasuda mogla fokusirati isključivo na ono što govori te analizirati njegove izjave same za sebe, straight from the horse’s mouth.
U uvodnom govoru, dekan Saša Drezgić, obraćajući se profesoru pred punom dvoranom studenata, istaknuo je da je hrvatska vlada nedavno imala paket mjera kojim je uspješno suzbila inflaciju… neko vrijeme. Priznajem da sam se nasmijala sebi u bradu i pomislila – bi li Javier Milei dekana okarakterizirao fiskalnim degenerikom ili bi zaključio da samo ljubi ruku koja ga je ustoličila?
No, iako se gost predavač po uvodnoj najavi poznaje, odlučila sam to zanemariti i fokusirati se isključivo na njegove izjave.
Na samom početku, da bi prisutnima približio tko je Javier Milei, pokazao je naslovnicu časopisa The Economist na kojoj je prikazan uz citat “My contempt for the state is infinite“, navodeći ih na implicitan zaključak kako je ta izjava samorazumljiva i problematična, izostavljajući bilo kakvo obrazloženje što je konkretno sporno u samoj izjavi.
Dakle, predstavljajući argentinskog predsjednika, profesor inicijalno nije iznio relevantne biografske podatke koji se tiču Mileijevih kompetencija vezano za ekonomiju. Umjesto toga, smatrao je da je relevantnije studentima iznijeti informaciju da je Milei pred stotinama ljudi vikao da je John Maynard Keynes životinja (španj. animal), imputirajući mu dehumaniziranje neistomišljenika. Pritom se, hvaleći Keynesa i njegov doprinost ekonomskoj teoriji, retorički zapitao možemo li zamisliti uljudnog čovjeka da komunicira na takav način, zauzimajući moralno superiornu poziciju u odnosu na Mileia.
Isti tren sam u Google upisala riječi: “Javier Milei Keynes animal“ i nisam pronašla da je igdje Keynesa nazvao životinjom. Kasnije sam detaljnije pregledala prikazane rezultate i nisam nigdje pronašla da je Milei to izjavio. Nazvao je Keynesa kriminalcem (španj. criminal), što je ljudska karakteristika, a jedino gdje spominje životinje je referirajući se na animal spirits (španj. espiritus animales), što je termin koji Keynes koristi u svojoj knjizi The General Theory of Employment, Interest and Money iz 1936., koju Milei naziva smećem (španj. basura).
Gotovo sam sigurna da je profesor ekonomije itekako upoznat s navedenim pojmom u Keynesovoj knjizi, jednako kao što sam gotovo sigurna da bi Mileijevo nazivanje Keynesa životinjom bilo lako pronaći – da je Milei to uistinu rekao.
Dakle, profesor Della Paolera praktički nije ni započeo predavanje, a već je izgovorio laž – i to malicioznu. No, rekoh si, možda je greškom nešto krivo povezao (animal-criminal) ili nekome povjerovao na riječ bez provjere je li to istina. Svima nam se to dogodilo barem jednom u životu. Doduše, većini nas ne pred punom dvoranom mladih ljudi – koji nemaju razloga sumnjati u intelektualno poštenje „uglednog“ predavača iz Argentine dok im govori o osebujnom predsjedniku svoje domovine.
Dok je govorio o grafovima inflacije kroz povijest bio je izrazito fluentan, na trenutke i duhovit (npr. uspoređujući švicarsku i argentinsku ekonomiju crtajući po zraku ravnu crtu naspram kaotične krivulje nepredvidivog kretanja), no ta fluentnost bi nestala kada je govorio o Mileiu. Opisujući njegove uspjehe pažljivo je birao riječi, kao da ih pokušava umanjiti, no ne može protiv brojčanih pokazatelja. Pritom je par puta istaknuo da Milei nije glup, kao da bismo svi, obzirom na način kako ga je inicijalno predstavio, trebali očekivati da nije baš najinteligentniji.
Reći za nekoga da nije glup nije isto što i reći da je pametan, te ukazuje na negativno polazište karakterizacije odnosno tendenciju unizivanja, što je jasan pokazatelj profesorove pristranosti. Tim više, ako uzmemo u obzir da Mileia mnogi nazivaju ekonomskim genijem, što se uostalom i da zaključiti iz njegovih rezultata u kratkom vremenu otkad je preuzeo političko kormilo Argentine.
Naglasio je da je Milei pragmatičar kao da je to samo po sebi loše te mu imputirao protekcionizam u tendencioznoj namjeri da ga prikaže kao nedosljednog vlastitim načelima liberalizma.
U kontekstu Mileijevih reformi, neizvjesnost kao takvu okarakterizirao je kao nešto negativno, u funkciji pesimizma, da bi nešto kasnije, govoreći o ekonomskim modelima, rekao kako stvari nije moguće prognozirati pa je neizvjesnost odjednom postala neutralna i prihvatljiva. No, u kontekstu onog što Milei radi – ne.
U namjeri da Mileia prikaže ideološki bliskim Donaldu Trumpu, ustvrdio je da je prekopirao Trumpa po stilu kampanje te svojim nastupom zaveo ljude koji su nasjeli na predstavu. Time je implicitno poručio prisutnima da ako su za Mileia, znači da su se dali zavesti (ne dajte se zavesti!), čime im je pretenciozno podmetnuo lažnu dihotomiju kao prisilan izbor, podcjenjujući njihovu sposobnost da razmišljaju i odlučuju svojom glavom.
Prisutnima je istaknuo da je Milei ukinuo Ministarstvo žena, roda i različitosti (Ministerio de las Mujeres, Genero y Diversidad) te u Davosu održao, citiram: „very poor talk on diversity and inclusion“ kako bi se dodvorio Trumpu i Musku, pri čemu je tendenciozno izostavio podatak da je to ministarstvo jedno od 10 koje je Milei također ukinuo (smanjio je njihov ukupan broj s 18 na 8). No, da je profesor spomenuo i ostala ukinuta ministarstva, ne bi mogao izvesti politički spin.
Nakon predavanja, na red su došla pitanja iz publike.
Prvo pitanje bilo je kako Milei misli dobiti sljedeće izbore obzirom da nema stranku iza sebe, što je tragično jer pokazuje da je fokus jedne mlade obrazovane osobe u Hrvatskoj na nemogućnosti ostvarivanja uspjeha bez pripadanja političkoj stranci. Profesor je na to odgovorio da Mileijevi glasači pripadaju različitim političkim orijentacijama i skupinama društva, no izostavio je spomenuti koliku podršku naroda Argentine (a i šire) Milei trenutno uživa – što vjerujem da mu je itekako poznato.
Drugo pitanje postavio je mladi alumni – može li bitcoin postati treća legalna valuta u Argentini? Profesor je kategorički odgovorio negativno te uzvratio alumniju da je pitanje postavio samo zato jer je to njemu osobno zanimljiva tema. No, trenutno na pojedinim mjestima u Argentini jest moguće plaćati bitcoinom, kao i u Hrvatskoj, zbog čega nije opravdano sugerirati da bitcoin nije legalna valuta, a kamoli progozirati da u budućnosti neće biti treća valuta – jer profesor to jednostavno ne može znati.
Sljedeće pitanje odnosilo se na Mileijevo ukidanje porezne agencije APIF (Administración Federal de Ingresos Públicos), na što je profesor cinično rekao da se ne radi o ukidanju, nego samo o preimenovanju u ARCA (Agencia de Recaudación y Control Aduanero), bez dodatnog obrazloženja koje su funkcije ukinute, a koje preuzete. Time je prisutne naveo na implictan zaključak da su Mileijevi potezi PR stuntovi, ponovo ga prikazujući kao čovjeka nedosljednog vlastitim načelima i obećanjima.
Dekan je u tom trenutku naprasno prekinuo daljnje postavljanje pitanja pa nisam uspjela pitati profesora koliko se ovo što Milei radi preklapa s Austrijskom školom ekonomije, s podpitanjem – u kojim segmentima konkretno? Odlučila sam to pitati iz razloga što je profesorov narativ mogao neupućenima ostaviti dojam da je Milei opasan luđak koji provodi nekakav shock experiment pa da se vidi da je taj eksperiment itekako utemeljen u valjanoj ekonomskoj teoriji i praksi.
Nažalost, profesor ni na jedno pitanje nije odgovorio iznoseći činjenice, što je to opasnije jer se prisutnost studenata na predavanju evidentirala te je, obzirom na dekanovo uvodno spominjenje paketa mjera hrvatske vlade kojim je uspješno suzbila inflaciju izgledno da se zapravo radilo o naručenoj indoktrinaciji.
Otišla sam na predavanje bez predrasuda, da bih iz prve ruke svjedočila primjeru indoktrinacije na fakultetima, koju Milei spominje kao argument za njihovo skidanje s državne sise. Jer ovo što je servirano studentima nije ni znanost ni istina, nego keynesijanska politička propaganda.
Naravno da sam na odlasku viknula – VIVA LA LIBERTAD, CARAJO!
Po reakcijama se moglo vidjeti da to nitko nije očekivao (a vjerujem još manje da će netko napisati ovakav osvrt).
Ono u što sam sigurna je Mileijeva reakcija: Ay Gerardo, Gerardo… Para eso te pagamos, inutil? Uz pripadajuću psovku, koju ću ja iz pristojnosti izostaviti u tekstu, no vi ju možete čuti ovdje: