Nevolje u libertarijanskom raju

libertariangirl

Prvi dio: Nevolje po definicijama

Definicije su čuvari racionalnosti, prva crta obrane od kaosa mentalne dezintegracije.
– Ayn Rand

Jeff Smith, član američke Libertarijanske stranke jednom je izjavio: Perhaps the biggest shock to me, when I first joined social media groups was how many Americans actually argue AGAINST liberty.

Ovako bi zvučala njegova izjava pretočena u moje osobno iskustvo: Perhaps the biggest shock to me, when I joined Croatian libertarian facebook community, was how many Croatian libertarians are actually arguing AGAINST liberty.

Kao netko tko je za libertarijanstvo saznao preko znanstvenog skepticizma Penna Jilletta, prvi dojam kada sam došla u najveću hrvatsku libertarijansku facebook grupu bio mi je da se ne radi o libertarijanskoj grupi. Činilo mi se da su u njihovom fokusu samo dvije stvari – ne žele plaćati porez i žele moralno opravdanje za vlastite predrasude (koje im jedino filozofija slobode može konzistentno osigurati).

Nekima bi trebalo objasniti da to što ne žele plaćati porez ne znači automatski da su libertarijanci.

Očekivala sam da će barem u grupi koja ima pretenzije biti libertarijanska većina onih koji komentiraju razumjeti koncept slobode, a kad ono – teatar apsurda! Kao da sam došla u grupu o seksu i tamo zatekla svećenike u celibatu. Osobne slobode su bile (i još uvijek jesu) tabu tema jer se direktno kose s potrebom najeksponiranijeg članstva da diskriminira druge, i to najčešće prema “božjim zakonima”.

Šarolikost logičkih vratolomija koje pojedini ovdašnji protagonisti libertarijanstva koriste kako bi vlastite skrivene motive ugradili u filozofiju slobode naprosto je nevjerojatna. No, kao što u cirkusu postoje vratolomije s potencijalno smrtnim ishodom, tako je i ovaj “libertarijanski” cirkus imao svoj logički salto mortale u trenutku kada je sloboda govora proglašena temom koja razdvaja libertarijance – i kao takva uklonjena.

Sloboda govora ne može biti tema koja razdvaja libertarijance. Izgubiti slobodu govora znači izgubiti slobodu kao takvu. Netko tko tvrdi da se sloboda govora ne odnosi na vrijeđanje religije vrednuje koncept svetosti više od koncepta slobode i prema tome nije libertarijanac, nego konzervativac. (Razlike u moralnim dimenzijama libertarijanaca, konzervativaca i ljevičara objasnila sam u prvom blog postu Moja libertarijanska ličnost.)

Pitala sam se kako je moguće da u libertarijanskoj grupi teme koje smetaju konzervativcima budu proglašene temama koje razdvajaju libertarijance, osim ako se ne radi o libertarijancima, nego o konzervativcima umotanima u slobodarski celofan, koji je – za jedne proziran, a za druge “carevo novo ruho”.
Pitala sam se i otkud tolika potreba kod nekih konzervativaca da se nazivaju libertarijancima kada to nisu. Zašto imaju potrebu svoj konzervativizam maskirati u libertarijanstvo?
Odgovor je prilično jednostavan. Ako na virtualni prostor gledate kao na tržište ideja, cilj vam je prodati vašu ideju što većem broju ljudi. Ljudi do kojih želite doći grupiraju se oko zajedničkog nazivnika i sasvim je logično da ćete svoje ideje nastojati prikazati u skladu s tim zajedničkim nazivnikom, pogotovo kada mislite da ima potencijal okupiti veliki broj ljudi. Libertarijanci nikada ne bi kupili vjerski fundamentalizam, ali vi računate na to da će ga, ako mu na omotu nalijepite etiketu “SLOBODA”, barem uzeti u ruke i razmotriti. Računate na to da tipičan konzument na tržištu ideja ne zna dovoljno o onome što mu želite prodati pa ćete mu s lakoćom pod individualizam podvaliti kolektivizam odnosno pod slobodu teokraciju. Dovoljno je jednu individualističku filozofiju kao što je libertarijanstvo svesti isključivo na jedan njezin aspekt – izostanak državne prisile – pa će tako svaki konformizam postati slobodan izbor, a ne rezultat kolektivističkih pritisaka kojima se samo najhrabriji usude oduprijeti.

Netko tko za sebe tvrdi da je libertarijanac i teokrat ili ne razumije što je teokracija ili ne razumije što je libertarijanstvo.

Ili bezočno laže.

***

Drugi dio: Nevolje po kadru

Postoje dvije skupine libertarijanaca: slobodni mislioci i sljedbenici ideologije slobode. Jedno isključuje drugo. Osobno više vjerujem onima koji su intuitivno došli do svojih libertarijanskih stavova i koji o slobodi govore svojim riječima, nego onima koji ponavljaju tuđe napisane riječi, a nisu ih u stanju primijeniti u praksi. Zrno prakse vrijedi više nego tona teorije.

Što sam praktično spoznala u zadnjih godinu dana u libertarijanskom raju?

Na planu individualizma:
Pazi kome pomažeš. (Kendo Kaponi)
Ne možeš stvarati zajedničke planove s onima s kojima ne dijeliš iste ciljeve.
Ako netko radi štetu, sasvim je nebitno radi li ju zato jer je glup, zao ili oboje.
Tko ne zna da ne zna, opasan je, izbjegavaj ga. (Konfucije)

Na planu kolektivizma:
Budala uvijek nađe veću budalu koja joj se divi. (Nicholas Boileau)
Katkad je dobro da se uzburkaju stvari kako bi se odvojio talog od onog što je iskoristivo.

Libertarijanstvo je pogodno utočište za neprilagođene i nerealizirane ljude, prigodan filozofski okvir za kamufliranje vlastitih unutarnjih konflikata prebacivanjem odgovornosti na vanjske faktore – državu, društvo, sistem, druge ljude. No, koliko je to zapravo libertarijanski?
Parafrazirat ću Gary Johnsona: Gdje prestaje krivnja države, a gdje počinje osobna krivnja?

Gordan Duhaček, u svojoj brutalnoj demontaži ljevičarskih snoviđenja, u tekstu ‘Gluten free’ aktivizam ili isključivošću do minorne pozicije moći, ispravno primjećuje sljedeće: “Dok sam se bavio LGBT aktivizmom, naučio sam da se aktiviste može, između ostaloga, podijeliti u dvije ključne, često i sukobljene skupine. U jednoj skupini su aktivisti kojima je prvenstveni cilj proizvesti društvenu promjenu nabolje (a naravno da oni sami definiraju što je to – bolje), a u drugoj skupini su aktivisti kojima je prvenstveni cilj svima, ali ponajviše sebi, dokazati vlastitu aktivističku i ideološku svetost.”

Motivi osobe kojoj je libertarijanstvo glavno čime se bavi u životu (a nije profesionalni političar), gotovo u pravilu nisu libertarijanski. Takva osoba može svo svoje vrijeme i energiju ulagati u neki libertarijanski projekt, ali bez jasne vizije, bez postavljenih ciljeva i praćenja njihove ostvarenosti, bez dokaza o rezultatima koji se mogu pripisati upravo njezinom utjecaju, osoba ne može znati vrijedi li u realitetu to što radi ili ne. No, uvjerenu u vlastito pravovjerje taj podatak ju ni ne zanima.

Kada je održavanje iluzije o sebi prioritet, testiranje realiteta je prijetnja. Što ako realitet pokaže da je trud nezamijećen, uzaludan ili još gore, kontraproduktivan – a ulog je sve ili ništa?

Kada je želja za moći veća od kapaciteta za samouvid, potreba da se zadovolje apetiti ega čovjeka lako odvede u apsurd. U takav apsurd da kao gorljivi libertarijanac bude potpuno nesvjestan toga da svoje aktivističko djelovanje temelji na Marxovoj teoriji radne vrijednosti (koja kaže da (tržišna) vrijednost određenoga proizvoda proizlazi iz uloženog rada odnosno, da (svaki) rad nužno (samim obavljanjem) stvara vrijednost).

Netko tko veliča kapitalizam, a u svom aktivističkom djelovanju zanemaruje pojmove: svrha, cilj, strategija, ishod, efektivnost i efikasnost; prvo bi na odgovornost trebao pozvati sebe – pa tek onda državu, sistem, društvo.

Marx Labor Theory

Patnje mladog poštara by Zamalo Haiku 😀

Poštar raznosi tuđe riječi
i ne može pouzdano znati
je li osoba pročitala riječi koje joj je dostavio.

Educiranje je složen proces. U vrijeme informacijskih tehnologija, kada se u samo par klikova može doći do bilo kojeg sadržaja, odrasli ljudi ne trebaju nikoga da im servira što da gledaju i čitaju. A pogotovo im ne treba domaća zadaća za preko vikenda, kao da su djeca.

Regrutiranje je također složen proces. Bez jasnih kriterija čime i na koji način će regrutirani pojedinci doprinijeti cilju, može biti i štetan. Kaže se da i ćorava kokoš nekad ubode zrno, no pokušavati u libertarijanski pokret nekritički regrutirati svaku osobu s kojom se dođe u susret, osim toga što je vremenski neekonomično, može biti izrazito kontraproduktivno. A i degradira sam cilj.
Osim ako cilj nije taj da vođa okupi sljedbenike koji će mu se diviti kao svom ogledalu, a koji u svojoj potrebi za relevantnošću kompromitiraju cilj za koji se (deklarativno) zalažu. (Ta pojava se u human resources underground žargonu naziva “prokletstvo samoregrutiranih regrutera.” :))

Herding cats znači ili ne razumjeti vodstvo ili ne razumjeti self-ownership.

„As libertarianism becomes more and more popular there are going to be people who butcher the philosophy and act like cult members.“ – Marianne Copenhaver

U neslobodnoj zemlji dovoditi slobodu na loš glas jako je štetno.
Ovo je moj mali pokušaj da tu štetu popravim.