Opće dobro i dug društvu

an comm

U prvom blogu spomenula sam ljevičarske nekonzistentnosti zbog kojih sam shvatila da nisam ljevičarka pa evo da na konkretnom primjeru pojasnim o čemu se radi.

Nedavno sam imala raspravu s ljevičarski indoktiniranom osobom (hint: RF). Totally totalitarian! Samoprozvana zaštitnica radnika, siromašnih i potlačenih, gorljivi apologet države s fokusom na, kako sama kaže – odnose moći. Uputila mi je prilično jasnu poruku – ja nemam pravo na vlastitu (ekonomsku) slobodu jer moja sloboda u kontekstu njezinog morala nije važna. Važno je “opće dobro”.

“Opće dobro” je koncept bez smisla, osim ako ga se shvati doslovno, a tada je jedino moguće značenje to da je “opće dobro” zbroj onoga što je dobro za svaku osobu pojedinačno. No, kao moralni kriterij taj koncept je beznačajan jer ostavlja otvorena pitanja – što je to što je dobro za svaku osobu pojedinačno i kako to odrediti?*

Važni su radnici, siromašni i potlačeni – ali ne konkretni ljudi imenom i prezimenom (nisam li i ja radnica?), nego apstraktni pojmovi koji služe za to da bi njima hranila vlastitu umišljenu poziciju moći u maniri wanna be diktatora, lažući pritom samu sebe da u nekom imaginarnom svijetu vlastite nepobitne moralne ispravnosti čini nešto opipljivo korisno za te ljude. No, bolna istina je ta da ona parazitira na teškom i mukotrpnom radu istih tih radnika čijom zaštitnicom se proziva. Parazitira na njima i realno i konceptualno. Realno – jer tim potlačenim radnicima država oduzima nezanemariv iznos plaće za njezinu plaću bez da oni imaju ikakvu korist od plodova njezinog rada, a konceptualno – jer njihov rad izrabljuje u svojim pamfletima, prikazujući ga kao nešto s čime je direktno povezana, a nije. Ta imaginarna veza s tuđim (fizičkim) radom kao apstrakcijom poligon je za demonstriranje lažne empatije koja nije ništa drugo nego odraz vlastitih sebičnih motiva. Činjenica je da oni bez nje mogu, ali ona bez njih ne.
O poslodavcu sve najbolje, pogotovo ako je to država; zato nimalo ne čudi način na koji je (nesvjesno) odabrala nositi se tom kognitivnom disonancom.

Svaki društveni sustav temelji se, eksplicitno ili implicitno, na nekoj etičkoj teoriji. Plemenski pojam “općeg dobra” služio je kao moralno opravdanje većini društvenih uređenja u povijesti – i svim tiranijama.*

Uvjerena u to kako je socijalistički sustav vrijednosti jedini ispravan, u skladu s tim (krivim) zaključkom očekuje da se svaki pojedinac podredi onome što ona osobno smatra “općim dobrom”, a to znači da stavi svoj teško zarađeni novac i imovinu na raspolaganje njezinom kolektivističkom “višem cilju” (čitaj: njoj i njezinim istomišljenicima).

No, tu je ipak velikodušno učinila jednu iznimku. Dozvolila bi mi ekonomsku slobodu, ali tek nakon što vratim dug društvu.

Vraćanje duga “društvu” ili “Bianco check, please!”

“Sve što do osamnaeste godine nisi sama stekla duguješ društvu. Prvo vrati dug društvu pa onda kreni sama stvarati svoju imovinu, u protivnom od društva uzimaš, a ne bi vratila, što nije pošteno.” – rekla mi je.
– “Kakav dug društvu? Kome ja šta dugujem?” – pitala sam, očekujući neki dokaz, neki konkretan odgovor u obliku brojčanog iznosa (onako kako to rade banke).
– “Pa sve što si besplatno uzela, sve ono što nisi sama stvorila i zaradila. S osamnaest godina ako preživimo, ako smo školovani, već debelo dugujemo društvu za to što jesmo. Niti sebe sami ne stvaramo, već nam je potrebna ogromna pomoć da odrastemo i postanemo ljudi.”
Zapitala sam se što sam ja to besplatno uzela i od koga. Moji profesori su dobivali plaću, liječnici koji su me liječili dobivali su plaću… Ne čini mi se da je itko ikad išta besplatno činio za mene, osim mojih roditelja.
– “Sve su to moji roditelji platili, i moje zdravstveno i moje obrazovanje i još deset državnih činovnika koji nisu radili ništa!”- odgovorila sam joj – “Ako kome što dugujem, onda dugujem roditeljima, a ne nekim apstraktnim kategorijama kao što je društvo.”

Ako čovjek vjeruje da je dobro inherentno određenim aktivnostima, neće oklijevati upotrijebiti silu kako bi natjerao druge da postupaju na taj način. Moralni subjektivist, kada slijedi neku vlastitu predodžbu o društvu, osjeća da ima moralno pravo prisiljavati druge na nešto “za njihovo dobro” jer osjeća da je u pravu, a oni koji se ne slažu s njim – krivo osjećaju.*

Možete me smatrati ograničenom zato jer baš i ne razumijem performanse kao što je ovaj:

View post on imgur.com


To je zato što sam prilično konkretna osoba. I do no harm but I take no shit! Volim precizno izražavanje, volim operacionalizirati stvari i nazvati ih pravim imenom.
Kada netko iznosi takvu, nimalo bezazlenu tvrdnju o dugovanju, očekujem da ju potkrijepi dokazima. Taj dug koji implicira nije samoevidentan (kao što ni ljudska prava nisu samoevidentna, ali o tome jednom drugom prilikom), no ona u svom moralno apsolutističkom zanosu ne osjeća nikakvu odgovornost tu svoju proizvoljnu, apstraktnu konstrukciju prevesti u neke konkretne, mjerljive termine utemeljene u objektivnoj stvarnosti. Teret dokazivanja je na onima koji se s njom ne slažu. Tako je u jednoj drugoj raspravi odlučno zastupala stav da SVIMA koji ne mogu dokazati porijeklo imovine, ta imovina treba biti oduzeta.

No evidence? Too bad. Su casa es nuestra casa.

Kada pitate ljevičare jesu li za jednakost SVIH ljudi pred zakonom, reći će vam da jesu. I sigurna sam da emotivno duboko vjeruju u to. No, realnost i logika pokazuju da su u toj “jednakosti” itekako selektivni.

Ako su SVI jednaki pred zakonom, onda nemogućnost dokazivanja porijekla imovine mora biti jednako tretirana neovisno o kome se radi – o bogatašu (koji se obogatio iskorištavajući “rupe u zakonu”) ili o radniku (koji je radio “na crno”). No, njima su u fokusu samo bogati i neovisno koje god racionalizacije koristili da opravdaju svoja dvostruka mjerila, to nije jednakost SVIH pred zakonom. To nije ništa drugo nego najobičnija ljudska zavist. Zavist pretenciozno zamaskirana u brigu za ljude (iste one ljude koje u stvarnom životu, na ulici, zaoblaze u najširem luku).

“Opće dobro“ (ili “javni interes”) koncept je koji nije definiran niti ga je moguće definirati. Entiteti kao što su “javnost” ili “društvo” ne postoje. “Društvo” je samo zbroj pojedinačnih osoba. Ništa ne može biti dobro za “javnost” ili “društvo” kao takvo; „dobro“ i „vrijednost“ mogu se odnositi samo na žive organizme – na svaki pojedinačni živi organizam, a ne na neki bestjelesni agregat međuljudskih odnosa.

Priznavanje individualnih prava implicira prepoznavanje činjenice da dobro nije neka neopisiva apstrakcija u nekoj nadnaravnoj dimenziji, nego vrijednost koja se odnosi na realitet, život ovdje na zemlji, život svakog pojedinačnog ljudskog bića (u njegovoj potrazi za srećom).*

S obzirom da se radi o konceptu koji nije moguće definirati, nisam dobila odgovor na koga konkretno misli kada kaže “društvo”, koliki je i od čega se sastoji taj dug, nego samo patronizirajuću opasku kako se moram pomiriti s time da smo svi međusobno povezani koliko god se to meni ne sviđalo i koliko god me to vrijeđalo (?!).

Ljevičari imaju običaj one koji su za veće ekonomske slobode prikazivati kao sociopate i pripisivati im neosjetljivost za druge ljude. No, i tu su u krivu. Meni se itekako sviđa činjenica da smo svi povezani jer je moj pogled na ljude optimističan. Paradoksalno, pozivajući se na jaku državu, upravo oni su ti koji na ljude gledaju s nepovjerenjem i koji se teško mire s činjenicom da smo povezani. Jer onaj tko se uzda u državu ne mora imati povjerenja u ljude – država je tu da nas štiti jedne od drugih. No, onaj tko je svjestan da ovisimo jedni o drugima, da moramo surađivati i međusobno razmjenjivati dobra i usluge da bi preživjeli, mora biti spreman graditi vještinu konstruktivnog balansiranja povjerenja i nepovjerenja, što nije nimalo lako. Puno je lakše tu odgovornost prebaciti na državu.

Koliko god nekome izgledalo lagodno ili praktično da država vodi brigu o stvarima koje su naša osobna odgovornost, jednu stvar treba imati na umu, a to je da – parafrazirat ću Vudu Popaja – slobode nema u komforu.

***

*citati: Ayn Rand, Kapitalizam: Nepoznati ideal

Ayn Rand je u djelu “Kapitalizam: Nepoznati ideal” iznijela takve moralne argumente u obranu kapitalizma da njezinim protivnicima ne preostaje ništa drugo osim koristiti “appeal to emotion” i pretvarati ju u čudovište.
Čudovište koje ih je pojelo.

There’s a subtle compliment in that, don’t you think?